28. travnja 2022. – Sud Europske unije donio je svoju dugo očekivanju odluku u slučaju u kojem je Republika Poljska tužila Europski parlament i Vijeće Europe a tiče se legalnosti preventivnih mjera kontrole sadržaja na internetu, kako ih definira Članak 17, Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Preciznije, riječ je o stavku b i c tog članka, koji, prema Poljskoj, krše slobodu izražavanja i informiranja, kako su definirane u Članku 11, Europske povelje.
Poljska je zatražila da, ako se te odredbe ne mogu izdvojiti iz Članka 17, da se taj članak Direktive poništi u cijelosti.
Evo, o čemu je riječ.
Članak 17 je odredba koja se tiče djelovanja pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja. Oni, kada pružaju pristup djelima koja su na internet učitali njihovi korisnici, pružaju radnje obavješćivanja javnosti i odgovorni su za ono što njihovi korisnici postavljaju na platforme kojima pružatelji usluga razmjene digitalnih sadržaja upravljaju. Dakle, pružatelji usluga razmjene digitalnih sadržaja nisu zaštićeni optužbe za kršenje autorskih prava za djela koja su prije bila neograničeno dostupna prema odredbi Članka 14, Direktive o elektroničkoj trgovini.
Članak 17 uvodi i skup pravila za regulaciju rada pružatelja usluga razmjene internetskih sadržaja, koji uključuje i mehanizam izuzeća od odgovornosti uz niz zaštitnih mjera.
Mehanizam izuzeća od odgovornosti u Članku 17 (stavak 4) obuhvaća niz obaveza koje pružatelji usluga razmjene internetskih sadržaja moraju poštovati – moraju dobiti odobrenje od vlasnika autorskog prava za prijenos njegovog djela, moraju osigurati nedostupnost zaštićenog sadržaja i moraju postaviti mehanizme za obavještavanje o kršenju autorskih prava te uklanjati djela koja krše autorska prava.
Pretpostavlja se da pružatelji internetskih usluga za razmjenu sadržaja mogu ispuniti navedene zahtjeve te da će to raditi najbolje što mogu te da će ispuniti i dodatne zahtjeve navedene u Članku 17 (Stavak 4), kako bi mogli biti izuzeti od odgovornosti za sadržaje koje su učitali korisnici.
Za preventivne i proaktivne mjere, pružatelji usluga razmjene digitalnih sadržaja moraju od nositelja autorskih prava dobiti “relevantne i potrebne informacije”, nakon čega moraju poduzeti “najbolje napore da osiguraju nedostupnost određenih djela” ili osigurati da se djela koja su već maknuta s njihove platforme ne pojave ponovno na stranicama koje uređuju.
Članak 17 ima i zaštitne mjere koje ublažavaju potencijalne negativne učinke preventivnih mjera.
Među tim mjerama su pravilo o proporcionalnosti te pravilo o identifikaciji relevantnih faktora na temelju kojih se primjenjuju preventivne mjere. Tu je i poseban režim za male i nove pružatelje usluga razmjene digitalnih sadržaja te skup obaveznih iznimaka u segmentu srodnih prava.
U mjerama se nalazi i pojašnjenje koje kaže da Članak 17 ne uspostavlja opći nadzor nad sadržajima, što je odredba koja je slična Članku 15, Direktive o elektroničkoj trgovini, a uveden je i niz proceduralnih zaštitnih mjera, kao što su mehanizam pritužbi i odšteta te pravila o mehanizmima izvan sudske pravne zaštite.
Usto, Članak 17 (Stavak 10) zadužuje Europsku komisiju i za organiziranje dijaloga dionika, kako bi se zajamčila primjena obaveze suradnje između pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja i nositelja autorskih prava te uspostavila najbolja praksa, koja mora biti u skladu s industrijskim standardima i pravilima profesionalnosti. Dijalozi dionika rezultirali su objavljivanjem Smjernica o tumačenju Članka 17.
Ključna značajka pravnog dizajna Članka 17 je uspostava obaveze pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja te poštovanje iznimaka, unatoč utvrđenim preventivnim mjerama iz stavka 4.
Utvrđena je i normativna hijerarhija obaveza pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja, a na Sudu je bilo da ocjeni može li se i kako režim uspostavljen Člankom 17, prije svega preventivne zaštitne mjere koje su u njemu definirane, uravnotežiti.
Sud je ocijenio da se Članak 17, Direktive o autorskom pravu na digitalnom jedinstvenom tržištu može primjenjivati isključivo u cijelosti, to jest, da se stavak b i c tog članka ne mogu izuzimati.
Polazna točka je da Članak 17 obavezuje pružatelje usluga razmjene digitalnih sadržaja na prethodnu reviziju prenesenog sadržaja u slučajevima kada su nositelji prava dali “relevantne i potrebne informacije”, kako se zahtijeva stavkom (4)(a).
Važno je naglasiti da Sud priznaje da se – zbog opsega posla koji će pružatelji usluga razmjene digitalnih sadržaja imati – moraju primijeniti alati za automatsko prepoznavanje ilegalnih sadržaja i alati za filtriranje, jer ni država tužitelj ni tužene institucije nisu mogle odrediti alternativu tim alatima.
Stoga je u određenim slučajevima, a svakako na najvećim platformama za razmjenu digitalnih sadržaja kao što su Facebook i YouTube, nužno primijeniti automatsko filtriranje sadržaja kako bi se ispunile obaveze iz Članka 17. stavak 4. Drugim riječima, Članak 17 zahtijeva primjenu alata koje su kritičari nazvali upload fitrima
Takvo prethodno filtriranje internetskih sadržaja, nametnuto člankom 17, stavkom 4, može dovesti do ograničavanja pristupa informacijama te ograničiti slobodu izražavanja kako su definirane u Članku 11 Povelje, no, to ograničenje je, kaže Europski sud, opravdano jer se temelji na Članku 52, stavak jedan Povelje, koji zahtijeva da svako ograničenje ostvarivanja prava i sloboda priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i poštovati suštinu tih prava i sloboda, a opravdano je i u odnosu na temeljni cilj koji se teži postići Člankom 17, a to je podizanje zaštite nositelja autorskih prava na internetu.
Sud smatra da je mehanizam utvrđivanja odgovornosti iz članka 17. stavak 4. ne samo prikladan nego se čini i nužnim kako bi se zadovoljila potreba za zaštitom prava intelektualnog vlasništva.
Drugim riječima, iako bi alternativni mehanizam koji je predložila Republika Poljska – prema kojem bi se pružateljima usluga razmjene digitalnih sadržaja nametnule samo obveze utvrđene u točki (a) i na početku točke (c) članka 17. stavka 4 – bio manje restriktivna mjera u pogledu ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informacija, taj alternativni mehanizam ne bi bio tako učinkovit u smislu zaštite prava intelektualnog vlasništva.
Sud iznosi šest argumenata zašto je ograničenje slobode izražavanja nametnuto člankom 17. stavkom 4. – opravdano.
Prvo, Sud smatra da je zakonodavac Europske unije postavio jasna i precizna ograničenja preventivnim mjerama te je isključio mjere koje filtriraju i blokiraju zakoniti sadržaj prilikom učitavanja. U tom smislu, sustav filtriranja koji ne može napraviti razliku između zakonitog i nezakonitog sadržaja ne bi bio u skladu sa zahtjevima članka 17. i ne bi uspostavio pravednu ravnotežu između konkurentskih prava i interesa.
Drugo, članak 17. predviđa da će korisnici moći učitavati sadržaj koji su sami generirali u svrhe poput parodije ili imitacija te da će ih pružatelji usluga razmjene digitalnih sadržaja obavijestiti da mogu koristiti djela pod iznimkama ili ograničenjima. Važno je napomenuti da Sud te iznimke izričito naziva “korisničkim pravima”.
Treće, režim odgovornosti zahtijeva da nositelji prava daju “relevantne i potrebne informacije” ili “dovoljno potkrijepljenu obavijest” kao preduvjet koji štiti ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika koji zakonito koriste usluge razmjene digitalnih sadržaja.
Četvrto, članak 17. stavak 8. pojašnjava da njegova primjena ne smije dovesti do opće obveze praćenja (nadzora) sadržaja. To je dodatna zaštita prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga pružatelja razmjene digitalnih sadržaja. Drugim riječima, od pružatelja tih usluga ne može se tražiti da sprečavaju učitavanje sadržaja koji traže nezavisnu procjenu da bi ih se proglasilo nezakonitima.
Peto, različite proceduralne zaštitne mjere uvedene Člankom 17, stavkom 9, prikladne su za rješavanje situacija prekomjernog blokiranja.
Šesto, u skladu s Člankom 17, stavkom 10, Komisija je provela dijaloge s dionicima i izradila Smjernice za dopunu sustava zaštitnih mjera predviđenih Člankom 17, stavcima 7 do 9, koji su, između ostalog, uzele u obzir i potrebu uravnoteženja temeljnih prava i korištenje iznimaka i ograničenja, te omogućavaju pristup odgovarajućim informacijama o funkcioniranju pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja, kako je to definirano u Članku 17, u stavku 4.
Dakle, Sud zaključuje da dizajn članka 17. uključuje odgovarajuće zaštitne mjere kojima se štiti pravo na slobodu izražavanja i informiranja (i u skladu je s Člankom 52, stavak 1, Povelje) korisnika pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja te uspostavlja ravnotežu između tog prava i autorskog prava.
Sud upozorava države članice da pri prenošenju članka 17 u svoja zakonodavstva to moraju učiniti tako da uspostave pravednu ravnotežu između različitih temeljnih prava. Stoga, tijela i sudovi država članica ne samo da moraju tumačiti svoje nacionalno pravo na način koji je u skladu s tom odredbom, već tu odredbu ne smiju tumačiti u suprotnosti s temeljnim pravima i drugim općim načelima prava Europske unije, kao što je načelo proporcionalnosti.
Sažmimo na bit: Članak 17 ostaje u Direktivi onako kako jest, a njegova valjanost i primjena podliježe strogoj uporabi zaštitnih mjera koje štite pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika pružatelja usluga razmjene digitalnih sadržaja. To posebno vrijedi za mjere filtriranja sadržaja, no Sud je bio prilično oprezan u definiranju smjernica o dopuštenom filtriranju sadržaja u kategorijama kao što su “očigledno kršenje autorskih prava” ili “namjenski sadržaj”.