Na početku svakog semestra Agata Mrva Montoya na Sveučilištu u Sidneyu svojim studentima postavlja isto pitanje: jeste li zabrinuti zbog uloge koju umjetna inteligencija ima u skladanju i produkciji glazbe? I svake godine odgovor je isti: da.
Studenti strahuju od svijeta kojeg bi stvorila umjetna inteligencija s obiljem glazbe, ali bez glazbenika.
Ove godine predavačica Mrva Montoya odlučila se među studentima povesti raspravu o Paulu McCartneyju i njegovoj nedavnoj objavi kako je s grupom audio inženjera upotrijebio strojno učenje ne bi li uspjeli otkriti “izgubljenu” vokalnu pjesmu Johna Lennona odvajanjem instrumenata od demo snimke.
McCartney je tu mogućnost nazvao je strašnom, ali i uzbudljivom.
Tri prijetnje
Umjetna inteligencija već mijenja načine na koje nastaje glazba, ovo su tri koje mogu ugroziti ljudske glazbenike:
1) Sastav pjesme: mnogi programi već mogu generirati glazbu jednostavnim upitom korisnika što ih zanima. Potpuno generativne aplikacije treniraju modele umjetne inteligencije na opsežnim bazama postojećih podataka. Puno brže od čovjeka mogu savladati strukturu glazbe, harmoniju, melodiju, ritam, dinamiku, glazbeni stil…
Tako potpuna glazbena neznalica uz pomoć aplikacije, npr. Boomyja, može generirati neku glazbu i zaraditi novac. Spotify koji je imao mnogo takvog sadržaja nedavno ga je uklonio, tvrdeći da štiti autorska prava, ali dvije tvrtke ubrzo su postigle dogovor i Boomy ponovno može postaviti pjesme na Spotifyju.
Sposobnost kršenja autorskih prava ovakvih aplikacija je zastrašujuća, jer je perfidno neopaziva. Mogućnost zarade tu nije nezanemariv faktor. Kad bi tvrtka, npr. Spotify i slični mogla generirati glazbu vlastitim algoritmima, ljudski umjetnici bili bi potpuno nepotrebni, a zarada njihova.
2) Miksanje i mastering: u prošlom desetljeću integracija umjetne inteligencije u glazbenu produkciju revolucionarizirala je način miksanja i masteriranja glazbe.
Razne aplikacije vođene umjetnom inteligencijom mogu automatski analizirati pjesme, uravnotežiti razine zvukova, ukloniti šum… one omogućuju profesionalcima da brzo dovrše manje unosne poslove (miksanje ili mastering), da proizvode profesionalniji zvuk bez uključivanja audio inženjera kojeg si ne mogu priuštiti.
3) Instrumentalna i vokalna reprodukcija: glazbenici, koristeći algoritme za “prijenos tonova”, mogu transformirati zvuk jednog instrumenta u drugi. Mogu stvarati uvjerljive ljudske vokalne zapise s glasovima koji se mogu mijenjati.
Sve postaje još opasnije kad se te tehnike pojavljuju izvan glazbenog područja, npr. za prevaru ljudi. Pitanje je koliko daleko će ići s tim zloporabama mogućnosti koje se nude s glasom.
Ili možda još važnije pitanje: tko će biti kriv za prijestupe tog tipa, jer zakoni o autorskim pravima (zapadnog svijeta) nemaju jasnu definiciju i neadekvatni su za reguliranje ovakvih pitanja.
Tekst: R.L.
Foto: Brett Sayles / Pexels