Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, postavilo je svoj komentar / primjedbe na Nacrt Zakona o autorskim i srodnim pravima, koji se može pročitati na mrežnom odredištu esavjetovanja, a prenosimo ga i ovdje, u cijelosti:
Europska, pa i hrvatska legislativa, kad su posrijedi autorska prava, zasniva se na monističkoj teoriji, prema kojoj je to jedinstveno pravo s dva elementa: osobnim i imovinskim – izravna posljedica je ograničen prijenos autorskog prava: moralno pravo ne može se prenijeti na trećeg.
No, neke odredbe Nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (čl. 93. stavak 4 i 5), zadiru izravno u ove temelje i upravo su im suprotne, a nemaju uporiše ni u Direktivi o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu EU: kad su posrijedi autorska prava vezana uz djela stvorena u radnom odnosu, “automatizam” prijenosa autorskog prava s autora na nakladnika/medij kao nositelja prava je contradictio in adjecto osnovama na kojima se legislativa autorskog prava u Hrvatskoj zasniva.
Društvu za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) takva je zakonska regulativa neprihvatljiva.
Tim više što je aktualnim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima (čl. 76. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) definirano da se, u slučaju kad se tijekom obavljanja obveza iz radnog odnosa stvaraju autorska djela, ugovorom o radu regulira stječe li poslodavac pravo na iskorištavanje autorskog djela, kao i u kojem opsegu i trajanju. U suprotnom, ako to ugovorom o radu nije regulirano, autorsko pravo zadržava autor bez ograničenja.
„Premještanje“ autorskog prava s primarnog nositelja – autora – na sekundarnog – poslodavca, kao polazne osnove, je salto mortale kojim zakonodavac pogoduje poslodavcima, a autore stavlja u nepovoljniji položaj, izravno im ugrožavajući imovinska prava jer sva prava iskorištavanja autorskog djela dobiva nakladnik.
S obzirom da „šprancama“ ugovora o radu autori autorska prava stvorena u radnom odnosu, u praksi, zbog nesrazmjera u odnosu snaga gotovo u pravilu prenose na poslodavce, razumno rješenje koje bi reguliralo odnos autora i poslodavca u medijima bilo bi ono u kojem autor autorsko pravo na svoje djelo ponovo stječe prekidom radnog odnosa, a poslodavac dobiva svojevrsno pravo „prvokupa“ te isplatom primjerene naknade, čiji bi se parametri izračuna također trebali definirati kroz ZAPSP, osigurava da bivši radnik više nema potraživanja po toj osnovi. Time bi se izbjegli i neželjeni sudski sporovi.
Opstanak predložene odredbe o automatskom prijenosu bez vremenskog ograničenja drastično bi ugrozio prava autora, ponajprije novinara i fotoreportera, a upitan bi bio i interes poslodavca da autore zadrži u radnom odnosu, kad ionako zadržava pravo na iskorištavanje njihovih autorskih djela.
Zakon u potpunosti zanemaruje slobodne novinare, odnosno ne navodi ih izrijekom u onim člancima u kojima se definiraju ugovorni odnosi između autora i kupaca autorskih djela. Trebalo bi ih izrijekom uvrstiti u zakon, a taj bi se dio mogao riješiti eventualnim člancima zakona o koautorstvu slobodnjaka i medijske kuće.
DZNAP autorima u medijima smatra novinare, fotoreportere i snimatelje, bez obzira jesu li u stalnom radnom odnosu u mediju ili su u statusu slobodnih novinara.
Nisu ugrožena samo materijalna, nego i moralna prava; predloženim se rješenjem poslodavcu, kao nositelju prava, omogućava da bez dopuštenja primarnog autora mijenja, dopunjava, dovršava ili sastavlja autorsko djelo i distribuira ga pod svojim imenom, čime se zadire u osnovno pravo na priznanje autorstva – pravo autora da bude potpisan, poznat javnosti.
Kad je posrijedi „obeštećenje“ autora u ostvarivanju materijalnih prava koje prenose na nakladnike, izraz „primjerena i razmjerna” naknada nije dovoljno precizan, posebno u kontekstu izraza “bitan doprinos”: potrebno je poslodavce/medije zakonski obvezati na kvantificiranje naknade ili im propisati obvezu izrade pravilnika koji bi definirao “primjerenu i razmjernu” naknadu za “bitan doprinos”. Pritom bi u izradi pravilnika trebalo konzultirati Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, Sindikat novinara Hrvatske i Hrvatsko novinarsko društvo te Vijeće stručnjaka.
Pritom bi institucija Vijeća stručnjaka trebala biti stručna i neovisna, a ne ovisna o imenovanju resornog ministra. U definiranju sastava članova Vijeća stručnjaka, trebalo bi konzultirati i medijske strukovne organizacije (DZNAP, HND, SNH) i predstavnike izdavača. Napominjemo i da je DZNAP, kao sudionik radne skupine za izradu ZAPSP-a, već tražio brisanje naziva „bitan“ iz ove konstrukcije.
Predlažemo i da se u Zakon unese odredba o transparentnosti podataka o suradnji medijskih kuća i internetskih platformi te da se te informacije dijele s autorima, odnosno njihovim strukovnim i sindikalnim organizacijama, u razumnim vremenskim razdobljima; poželjno je mjesečno izvještavanje.
Svakako internetske platforme (news agregatori i ostali koji objavljuju tuđi sadržaj) trebaju dati na uvid strukovnim organizacijama proizvođača vijesti (medijskim izdavačima) i uvide u algoritme izbora sadržaja i redoslijeda objavljivanja sadržaja, posebno kada se radi o internetskim tražilicama.
Također, trebalo bi kroz zakon definirati i pristup bazama podataka. Baza novinskih autorskih dijela, ma tko ju izradio i u kojem softveru napisao, ne može biti dostupna za distribuciju bez naknade autorima, u svim onim slučajevima u kojima se te informacije nude pod komercijalnim uvjetima.
Kad je posrijedi članak 27. stavak 3, definira se da se s prvom prodajom ili drugim prijenosom vlasništva nad izvornikom ili primjercima autorskog djela na području države članice Europske unije ili stranke Ugovora o Europskom ekonomskom prostoru, od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak, iscrpljuje pravo distribucije u pogledu tog izvornika odnosno tih primjeraka autorskog djela za područje Republike Hrvatske.
Iscrpljenjem prava distribucije ne prestaje pravo iznajmljivanja autorskog djela, pravo autora da odobri ili zabrani izvoz ili uvoz izvornika ili primjeraka autorskog djela u treću državu, kao i pravo na naknadu za javnu posudbu autorskog djela. Znači li to da se, prodajom prava na distribuciju izdavaču, autor ne može naplatiti od press clippinga? Ili nakon što press clipping (pre)proda, distribucija postaje slobodna?
Kod zbirki i autorskih baza podataka iscrpljenje prava distribucije odnosi se samo na daljnju prodaju. Znači li ovo da se jedno izdanje novina može smatrati bazom podataka, a nakon toga, primjerice, clippinzi mogu slobodno distribuirati sadržaje? Ako se ovi stavci zakona tumače na taj način, DZNAP nije suglasan s njima i traži izmjenu koja će onemogućiti iscrpljivanje prava distribucije prvom prodajom ili prijenosom vlasništva nad izvornikom.
Za Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP)
predsjednica
Valentina Wiesner