Zanimljiv misaoni pokus jedne odvjetnice specijalizirane za intelektualno vlasništvo u Kini
30. svibnja 2022. – Ljudi u Šangaju već gotovo dva mjeseca sjede doma zaključani zbog nedavnog novog izboja pandemije korona virusa u Kini. Jedna posljedica toga je da puno sati u danu provode na društvenim mrežama, i, nakon što tamo i na internetu zadovolje svu žeđ za komunikacijom, informacijama i znanjem, boreći se s dosadom, postaju kreativni i smišljaju razne štosove kako bi nasmijali i sebe i druge te tako olakšali čemer i jad koji ljude uhvate nakon što im se ograniči sloboda kretanja i prisili ih se da budu duže vrijeme u zatvorenom prostoru.
Jedan oblik tog “štosa” su memovi: satirične slike, krkate video montaže, komadići teksta pretežno šaljivog tona, koji se brzo šire među korisnicima društvenih mreža. Ponekad se čini da ti uratci nastaju sami od sebe, da nemaju jednog autora. No, uvijek postoji autor.
Može li obična rečenica biti zaštićena autorskim pravom – drugim riječima, ima li u njoj dovoljno dodatne kreativne vrijednosti da se može smatrati autorskim djelom?
I ti štosovi su izraz ljudske kreativnosti i kao takvi morali bi biti zaštićeni i autorskim pravom. Bar tako misli Silvia Marchi iz odvjetničkog ureda HFG Law & Intellectual Property, koja je napisala članak na tu temu nakon što je čula za jedan mem na društvenoj mreži i aplikaciji za pametne mobitele WeChat, koju u Kini, pa tako i u Šangaju, mnogi koriste za razmjenu važnih informacija i međusobno pomaganje u raznim situacijama kao što je dostava lijekova i hrane. Dostava bilo čega tako velikom broju ljudi (Šangaj ima 26 milijuna stanovnika), pa još u stanju zaključavanja, ne ide uvijek jednostavno i generira razne probleme.
Tako se dogodilo da su ljudi na jednoj od razgovaraonica na WeChat mreži raspravljali o tome kako nabaviti hranu i jedan među njima je, pišući kineskim pismom, ne znajući da WeChat ima ugrađenu umjetnu inteligenciju koja automatski prevodi taj tekst na engleski napisao: “Mogli bi pojesti onog crnog tipa sa sedmog kata”, a na to je čovjek sa sedmog kata (crnac) napisao “Nemojte me pojesti!” Ta rečenica proširila se poput požara tom društvenom mrežom pa su sad obojica, “ljudožder” iz stana 504 i crni tip potencijalna “hrana” sa sedmog kata, gospodin Kinsey, popularni frajeri u Šangaju.
Nakon samo nekoliko dana netko je u tome uočio priliku za zaradu i brzo je na majice otisnuo oznaku (hashtag) #donteatme, i počeo ih prodavati za 70 kuaia (kolokvijalni naziv za kineski novac, yuan). To je približno 70 kuna. Pa se postavilo pitanje može li tako obična rečenica kao “Nemojte me pojesti” biti zaštićena autorskim pravom – drugim riječima, ima li u njoj dovoljno dodatne kreativne vrijednosti da se može smatrati autorskim djelom? Je li izraz “Nemojte me pojesti” – pjesma? Umjetnički izraz? Slijedeće pitanje je može li izraz “Nemojte me pojesti” biti zaštićena marka (žig)?
Potražite odgovore na ta pitanja u izvornom članku – misaonom pokusu na temu može li se mem autorsko pravno zaštititi?