Sloboda prenošenja panorame jedan je od izuzetaka u autorskom pravu, kad su u pitanju fotografije koje prikazuju neki javni prostor.
3. siječnja 2022. – Sloboda prenošenja panorame jedan je od (donekle i kontroverznih) izuzetaka u autorskom pravu, kad su u pitanju fotografije koje prikazuju neki javni prostor. Riječ je o tehničkom izrazu koji svoje porijeklo vuče iz njemačkog termina Panoramafreiheit, a ograničava pravo vlasnika autorskog prava u poduzimanju mjera koje trebaju kompenzirati kršenje njegova intelektualnog vlasništva.
Slobodu prenošenja panorame prva je uvela Bavarska, još polovicom 19. stoljeća, što je kasnije prošireno na cijelu današnju Njemačku, a poslije na cijeli svijet. Prva ograničenja slobodi prenošenja panorame postavljena su Francuskoj i Italiji, a razlozi su bili zaštita privatnosti i zaštita kulturne baštine.
Srž problema je u definiciji javnog prostora. To se razlikuje od države do države – u većini zemalja to su parkovi i ulice no ima zemalja gdje se i unutrašnjost pojedinih javnih ustanova smatra javnim prostorom. Važno je i gdje će fotografija poslije biti reproducirana – u komercijalne ili nekomercijalne svrhe. Usto, uvijek se mora paziti na privatnost ljudi koji su obuhvaćeni fotografijom.
Većina zemalja Europske unije zabranjuje komercijalnu uporabu panoramskih fotografija, a Island fotografiju panorame dopušta isključivo za obrazovne svrhe. EU je u svojoj Direktivi o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu slobodu prenošenja panorame definirala vrlo relaksirano, ostavivši državama članicama da same urede kako će to regulirati.
Kad se snima neka panorama, treba paziti i na to da li se u toj fotografiji obuhvaćaju i neka umjetnička djela, kao što su skulpture, slike, murali i tome slična djela zaštićena autorskim pravom, koja se nalaze u javnom prostoru.
Dobar uvod u temu slobode ili ograničenja prenošenja panorame na fotografiji je ovaj članak na Wikipediji.