U svijetu. Jedan razlog tome je i bolja zaštita novinarskog intelektualnog vlasništva i autorskog prava.
19. travnja 2022. – Općenito gledano, sve što novinari danas napišu i fotoreporteri zabilježe svojim kamerama, zapravo je “naručeni rad” – drugim riječima, vlasništvo je (medijskog) poslodavca. To nije ništa novo, no dodatno je “zacementirano” europskom Direktivom o zaštiti autorskih prava na digitalnom jedinstvenom tržištu, a i našim Zakonom o autorskom i srodnim pravima (ZASP).
Općenito gledano, mediji su, još od financijske krize 2009. godine, u teškom (i sve težem) financijskom položaju. Razlog tome je rast moći i utjecaja tehnoloških platformi (Google, Facebook, itd.) koje su im “izvukle” dobar dio prihoda, a to je posljedica promjene navika konzumiranja vijesti (i drugih digitalnih sadržaja) u novih generacija. Naime, mladi (tzv. generacije Y i Z) više ne čitaju novine. Sve što žele znati nađu na internetu, a to što ih zanima konzumiraju putem svojih pametnih uređaja (mobitela i tableta), a ne kupovinom tiskanih dnevnih listova i časopisa.
Krizu poslovanja medija dodatno je pogoršala pandemija, posebno u prvim mjesecima te pošasti, u proljeće 2020. godine, kada smo bili zaključani u svojim domovima pa nismo mogli “skočiti” do kioska po novine. To je dovelo do velikog pada prodaje tiskanih časopisa i dnevnih novina svugdje u svijetu, a kod nas je to možda bilo i snažnije izraženo. Primjerice, samo jedna od naših većih dnevnih novina je nakon zaključavanja doživjela dane u kojima je imala i do 14 tisuća manje prodanih primjeraka nego u razdoblju prije pandemije.
Medijske kuće još nisu pronašle njima idealan način koji će im donositi dovoljne prihode od digitalnih kanala koje koriste, pa se domišljaju raznim novim poslovima : dio sadržaja nude isključivo putem zaštićenog internetskog pristupa (tzv. paywall), organiziraju poslovne konferencije, licenciraju (novinarsko) intelektualno vlasništvo (prodajući tako razne “derivate” novinarskog rada najrazličitijim naručiteljima, producentima, TV kućama, tvrtkama), ulaze u razne financijske aranžmane sa svojim najvećim oglašivačima, a udružuju se i sa svojim najnovijim “neprijateljima”, Googleom i Facebookom. I to je u redu. No, sve to im još uvijek ne donosi stabilne prihode, ili bar, njima ne dovoljno visoke prihode.
Derivati nastali na temelju novinarskog rada
Mnoge serije koje se prikazuju na internetskim streaming platformama derivati su novinarskog rada: primjerice, AppleTV+ WeCrashed (utemeljen na novinarskom podcastu Wondery), na Netflixu Inventing Anna (utemeljen na ideji izloženoj u članku časopisa New York Magazine) i The Dropout mreže Hulu (utemeljen na istoimenom programu medijske kuće ABC).
Medijske kuće, kad im posao krene lošije, sve češće i opsežnije pribjegavaju “najjednostavnijoj” metodi smanjenja poslovnih troškova – otpuštanju svih onih čiji rad se smatra suvišnim ili nepotrebnim za jednu od glavnih misija u medijskom biznisu – za stvaranje profita. Novinar ostane bez prihoda, ali i bez vlasništva nad intelektualnim radom koji je godinama stvarao radeći u medijima.
OK, dio tog vlasništva je reguliran zakonima, u nas novim Zakonom o autorskom i srodnim pravima (“pravična i primjerena naknada”), no kako će to izgledati u praksi, tek trebamo vidjeti. Zato neki novinari, uglavnom oni koji to rade više iz nužde nego zato što su nešto posebno poduzetni, pokušavaju pronaći poslovne modele i metode kojima će zaštititi i monetizirati svoj intelektualni rad, koji je ujedno i izvor njihove reputacije. Mnogi novinari – više u svijetu nego u nas – pokreću vlastite mikro-medije i tvrtke ne bi li tako pokušali stvoriti posao u kojem će ostvariti koliku-toliku financijsku stabilnost i zadržati vlasništvo nad svojim autorskim radom i kreativnim kapitalom.
To su shvatili i novinarski sindikati (uglavnom u Americi). Primjerice, sindikat novinara The New York Timesa pregovara s upravom o povećanju vlasničkog udjela zaposlenika, ali i o “dosegu” medijskog vlasništva nad intelektualnim novinarskim radom, kao i o podjeli vlasništva nad preprodanim derivatima nastalim na temelju novinarskog rada (npr. u slučaju da novinar želi napisati knjigu o nečemu o čemu je izvještavao za medij u kojem je zaposlen) te o uvjetima rada i podjeli zarade na medijskim projektima koji nisu izravan novinarski rad (npr. pisanje tzv. “native” članaka po narudžbi oglašivača, sve popularnijih i u našim medijima).
Zaključimo: došlo je doba u kojem novinari sve više shvaćaju da moraju istinski posjedovati svoj rad i sami više ulagati u sve ono čime stječu svoju reputaciju. Koliko u tome mogu uspjeti, dobro je pitanje. Zakon o autorskom pravu je u tom segmentu preopćenit i više naginje poslodavcima, koji ionako imaju više moći od bilo koje osobe koju zapošljavaju. Put u samostalno poduzetništvo i u najboljim vremenima je avantura, da ne govorimo o kreativnosti i dodatnim vještinama koje treba imati kako bi se postigla poslovna relevantnost pretvoriva u solidan prihod.
Srž odnosa medij – novinar
Medijska kuća (novina, časopis) zapošljava novinara u stalni radni odnos i daje mu plaću iz prihoda koji stječe od prodaje novine na kioscima i putem pretplate te od prodaje oglasnog prostora na svojim stranicama. Novinar piše članke koji novini za koju radi donose reputaciju u zbivanja dobro upućenog i pouzdanog izvora te ona tako stječe čitatelje koji joj vjeruju. Tijekom vremena, (ako medij ostane pouzdan i kvalitetan), broj čitatelja se povećava, a time i utjecaj medija na javnost, pa novina postaje zanimljiva brojnim tvrtkama kao kanal za objavu raznih oglasnih poruka. Novinar ima plaću koja ga svrstava u tzv. srednju ili višu srednju klasu, ima određeni društveni status koji se na njega “preslikava” zbog toga što radi u kući s određenom reputacijom i, više ili manje, zadovoljan je svojim životom – osim kad mu se otvori prilika pa prijeđe u neki još jači i utjecajniji medij za veću plaću. Ili, dobije otkaz.