Projekti

Autorizacija i autorska novinarska prava

Autorizacija ukazuje ne samo na važnost slobode izražavanja novinara već i na važnost autorstva nad novinarskim tekstom, kako kroz propitkivanje prostora autorstva za novinare, tako i kroz propitkivanje prostora odgovornosti za prenesene informacije

O autorizaciji se danas može raspravljati mnogo šire od dvojbe da li je riječ o napadu na slobodu izražavanja novinara ili naknadnoj provjeri činjenica koje je iznio sugovornik. Autorizacija, kako sam korijen riječi sugerira, ukazuje i na važnost autorstva nad novinarskim tekstom. U tom kontekstu, nešto što se koristilo dobrovoljno i neformalno za provjeru autentičnosti izjave sugovornika prilikom izrade novinarskog autorskog djela, u današnje vrijeme učestalo se, sve formalnije i uz zakonsku obvezu koristi tako da utječe na novinarska autorska prava, njihovu širinu i odgovornosti koje iz toga proizlaze za novinare.

Prije svega važno je primijetiti da je danas autorizacija u medijima u Hrvatskoj vrlo raširena. Ključan razlog je što je ovakvo uplitanje u autorstvo novinara definirano zakonom. Od svih država jadranske regije jedino Hrvatska izrijekom regulira pojam autorizacije u svom zakonodavstvu. U Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini pojam “autorizacija” nije definiran zakonom. To ne znači da se s autorizacijom u svom radu ne susreću i novinari u regiji i šire, ali ne s istim pravnim posljedicama.

Godine 2017. PRWeek i Press Gazette na Twitteru su provjerili stavove svojih čitatelja na tu temu. Čak 57 posto čitatelja Press Gazette (profesionalni novinari) izjavilo je da nikad ne odobravaju autorizaciju čak i kad se od njih to zatraži, dok je 26 posto čitatelja PRWeeka (PR profesionalci) bilo stava da se ponekad može tražiti autorizacija “jer su se mediji promijenili”.

U Hrvatskoj je novinar dužan na zahtjev sugovornika prije objave dati na autorizaciju izjavu i/ili intervju. Tako je definirano člankom 2. Zakona o medijima, gdje stoji:

“Autorizacija je potvrda autentičnosti izjave ili razgovora namijenjenog objavljivanju dana u pisanom ili usmenom obliku ako postoji tonski zapis o usmenoj autorizaciji.”

Usto, autorizaciju definira i Kodeks časti Hrvatskog novinarskog društva (HND) u članku 8. na sljedeći način:

“Novinar ne smije zloupotrijebiti povjerenje uspostavljeno s izvorom informacije. Pravnu ili fizičku osobu koja novinaru daje informaciju novinar mora upoznati u kojem će mediju i kojem kontekstu ta informacija biti objavljena. Smisao izjava i intervjua novinar ne smije iskrivljavati, ni izravno, niti izvlačenjem iz konteksta. Autorizacijom se podrazumijeva isključivo potvrda autentičnosti sadržaja intervjua. Oprema intervjua ne podliježe autorizaciji. Jednom autoriziran intervju smatra se konačnim.”

Kako navodi odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić, u hrvatskoj sudskoj praksi autorizacija je zakonski propisana. Novinar i sugovornik slobodno uređuju uvjete autorizacije i sve što se dogovore za sud je pravovaljano. No, isključivi dokaz na sudu su pisana potvrda ili tonski zapis o autorizaciji.

“Nije dovoljno da osoba koja je intervjuirana da iskaz na sudu u kojem navede da se složila s objavom intervjua. Za sud, nužan je pisani ili tonski trag!”, upozorava Alaburić.

Uz zakonsku definiciju, do velike raširenosti korištenja autorizacije došlo je zbog još nekoliko razloga. Pomoglo je što je trend pada povjerenja u medije i novinare i dalje izražen, što taj trend potenciraju političari (post-truth era), što je nivo medijskog obrazovanja također u padu i što su mediji izloženi digitalnoj transformaciji i svim njenim pozitivnim i u većoj mjeri negativnim posljedicama (npr. nelojalna konkurencija, piratizacija…), a što osjete i drugi segmenti gospodarstva.

Iako se o autorizaciji u novinarskim krugovima uvriježilo govoriti isključivo u kontekstu cenzure, odnosno ograničavanja slobode izražavanja, zbog raširenosti njene primjene u Hrvatskoj, autorizacija je danas postala i praktično sredstvo razlikovanja novinarstva od oglašavanja. Primjerice, ona je jedan od najjednostavnijih načina plasiranja oglasa u medije, a čime testira čak i opravdanost autorskih prava novinara u određenim slučajevima. Primjerice, kod prakse copy&paste-anja priopćenja za javnost i njihove prezentacije kao autorskih novinarskih članaka.

Direktor tvrtke SPAN i česti sugovornik u medijima, Nikola Dujmović kaže da, uz poštovanje prema novinarskoj profesiji, autorizaciju smatra dobrodošlom.

“Nikad u autorizaciji ne tražim izmjenu onoga što sam rekao, posebno ne duha u kojem je to izgovoreno, ali zna se dogoditi da se krivo navedu neke stvari, odnosno da su neke činjenice krivo navedene”, objašnjava Dujmović.

Dodaje i da ima novinara koji sami nude autorizaciju. Primjerice, samoinicijativno nude na autorizaciju cijele članke, a ne samo izjave sugovornika, iako je riječ o novinarskim uratcima koji se ne autoriziraju, odnosno za koje ne postoji zakonska obveza za to.

Iz perspektive odnosa s javnošću, stručnjak za PR i direktor agencije Manjgura, Krešimir Macan kaže da danas svi klijenti očekuju autorizaciju, ali da ih mora upozoriti da ponekad za to nema zakonske osnove.

“U pravilu ne tražim autorizaciju, ali mi se stoga desilo da su mi izjave katkad ispale malo drugačije od onoga što sam izrekao”, kaže Macan te dodaje da je ključ u izgradnji povjerenja između novinara, PR agencija i sugovornika.

Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko rezolutno je pak protiv autorizacije, jer utječe na autorstvo.

“To je drugo ime za cenzuru ako govorimo o praksi koja se događa hrvatskim novinarima i novinarkama. To je stoga što se autorizacija u praksi koristi da sugovornik u potpunosti izmijeni sadržaj prvotno danih odgovora, činjenica i dovede novinara da objavi intervju koji ne odgovara činjenici. Mi smo protiv takvog oblika autorizacije, jer vara slušatelja, gledatelja i čitatelja. Želimo novinarstvo bez autorizacije”, kaže Zovko.

Zbog velike raširenosti autorizacije u Hrvatskoj došlo je do barem jednog opasnog paradoksa koji se odražava na novinarska autorska prava, znači prava koja proizlaze iz autorskih djela novinara. Tako čak ni autorizirana izjava novinaru i mediju nije dovoljna garancija na sudu da bi se ogradili od odgovornosti za njen sadržaj iznesen u novinarskom autorskom djelu. Drugim riječima, novinarima i medijima se zakonski nameće suodgovornost za sadržaj prenesenih autoriziranih izjava njihovih sugovornika, a što se može osporavati da je protivno članku 38. Ustava RH, koji izrijekom brani cenzuru i novinarima daje pravo na slobodu izvještavanja.

Zakon o medijima u poglavlju 6. članak 21. stavak 7. navodi da autorizacija nije apsolutna za odricanje od odgovornosti, odnosno da novinar i medij unatoč autorizaciji imaju odgovornost za prenesenu informaciju. U tom stavku piše sljedeće:

“(7) Ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.”

No, kako upozorava Hrvoje Zovko, takav se pristup u praksi pokazao vrlo opasnim po medije u Hrvatskoj, djelom i zbog kaznenih dijela koja ne ovise nužno o dokazivanju istinitosti prensenih tvrdnji, poput sramoćenja.

“Neprihvatljivo nam je da novinari sudski odgovaraju za izrečene stavove sugovornika u autoriziranim intervjuima, jer imamo vrstu sramoćenja koja je definirana Kaznenim zakonom i zatim autorizaciju koja je definirana Zakonom o medijima. Ali s obzirom na to da živimo u državi u kojoj se vodi više od 1163 sudskih sporova protiv novinara i da se u Hrvatskoj pred sudom može odgovarati zbog izrečene istine, nama je bila krajnje opasna presuda kad je Jutarnji list morao platiti preko 15.000 kuna kazne visoko-pozicioniram članu DSV-a koji se u autoriziranom intervjuu saborskog zastupnika Nikole Grmoje, a u kojem je Grmoja pričao o kriminalu u DSV-u bez spominjanja ikog poimence, našao povrijeđen i zbog toga tvrdio da ima duševne boli koje se u Hrvatskoj najbolje liječe visokim odštetnim zahtjevima”, pojašnjava Zovko.

Iako se autorizacija, zahvaljujući tehnološkom napretku koji je omogućio da se takoreći svaki razgovor može snimati (npr. tonski na mobitelu ili pisano preko e-maila), u tom smislu može čak uvjetno rečeno “zaobići”, izvjesno je da će pitanje autorizacije u kontekstu njenog utjecaja na autorska prava novinara ostati značajna tema u Hrvatskoj još dugo vremena s obzirom na to da propitkuje prostor autorstva za novinare i prostor odgovornosti za prenesene informacije.

Sažetak je ovo projekta “Autorizacija i autorska prava novinara”, koji su Dražen Tomić i Bernard Ivezić, napravili uz potporu DZNAP-a, a koji uključuje trominutni video i dvije radionice za novinare na ovu temu.

___

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.