Newsletter - arhiva

Novinari i fotoreporteri su ključan a ne periferan dio medijske industrije

Tekst o problemima vezanima uz implementaciju Direktive o autorskom pravu i novom prijedlogu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima objavljen na portalu PoslovniFM, kao Tema tjedna, napisala je predsjednica Društva za zaštitu autorskih novinarskih prava Valentina Wiesner.

Prenosimo ga u nastavku:

Autorsko pravo pripada, po svojoj naravi, fizičkoj osobi koja stvori autorsko djelo. Tako stoji u aktualnom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (ZAPSP), prijedlogu novog zakona, a to je i osnovna premisa od koje krećemo u bilo kakvoj daljnjoj raspravi o naravi i razradi ZAPSP-a.

Upravo je ta bit zaštite autorstva ugrožena izmjenama koje predlaže zakonodavac, koje nisu bile definirane na taj način u dosadašnjem zakonu, niti ih je nametnula implementacija Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu EU.

Ponajprije se to odnosi na autorska djela stvorena u radnom odnosu, ali i bilo kakvom drugom poslovnom odnosu koji uključuje ugovor autora i poslodavca – novokomponirana je vizija zakonodavca da se smatra da poslodavac stiče isključiva autorska imovinska prava iskorištavanja takvih autorskih djela, no još je šokantnije da bi to pravo uživao bez prostornog i vremenskog ograničenja i neovisno o prestanku radnog odnosa tijekom čijeg trajanja je djelo nastalo. Znači – zauvijek! Pa čak i autoru autorska prava ističu 70 godina nakon smrti, a ovo bi pravo trebalo biti – vječno!

Zanimljivo je da u obrazloženju posljedica koje će proisteći donošenjem zakona u prijedlogu novog ZAPSP-a zakonodavac ističe da će se detaljnijim reguliranjem prava u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu postići veća pravna sigurnost, kako za poslodavca, tako i za autora koji je stvorio autorsko djelo obavljajući obveze iz ugovora o radu ili po uputama poslodavca.

Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, koje predstavljam, ovaj prijedlog, kojem smo se usprotivili još tijekom sudjelovanja u radnoj skupini za izradu zakona, kao i u javnoj raspravi, nikako ne shvaća kao unapređenje pravne sigurnosti autora. Upravo suprotno! Novinari i fotoreporteri su ključan, a ne periferan dio medijske industrije. Nismo berači pamuka, mi smo – pamuk! Bez nas kao sirovine, nema ni konačnog proizvoda.

Europska, pa i hrvatska legislativa, kad su posrijedi autorska prava, zasniva se na monističkoj teoriji, prema kojoj je to jedinstveno pravo s dva elementa: osobnim i imovinskim – izravna posljedica je ograničen prijenos autorskog prava: moralno pravo ne može se prenijeti na trećeg. A eksploatacija materijalnog elementa omogućava sigurnost i opstanak autora. “Automatizam” prijenosa autorskog prava s autora na nakladnika/medij kao nositelja prava je contradictio in adjecto osnovama na kojima se legislativa autorskog prava u Hrvatskoj zasniva.

Premještanje autorskog prava s primarnog nositelja – autora – na sekundarnog – poslodavca, kao polazne osnove, je salto mortale kojim zakonodavac pogoduje poslodavcima, a autore stavlja u nepovoljniji položaj, izravno im ugrožavajući imovinska prava jer sva prava iskorištavanja autorskog djela dobiva nakladnik.

S obzirom da „šprancama“ ugovora o radu autori autorska prava stvorena u radnom odnosu, u praksi, zbog nesrazmjera u odnosu snaga gotovo u pravilu prenose na poslodavce, razumno rješenje koje bi reguliralo odnos autora i poslodavca u medijima bilo bi ono u kojem autor autorsko pravo na svoje djelo ponovo stječe prekidom radnog odnosa, a poslodavac dobiva svojevrsno pravo „prvokupa“ te isplatom primjerene naknade, čiji bi se parametri izračuna također trebali definirati kroz ZAPSP, osigurava da bivši radnik više nema potraživanja po toj osnovi. Time bi se izbjegli i neželjeni sudski sporovi. Opstanak predložene odredbe o automatskom prijenosu bez vremenskog ograničenja drastično bi ugrozio prava autora, ponajprije novinara i fotoreportera, a upitan bi bio i interes poslodavca da autore zadrži u radnom odnosu, kad ionako zadržava pravo na iskorištavanje njihovih autorskih djela.

Zakon, usto, u potpunosti zanemaruje slobodne novinare, odnosno ne navodi ih izrijekom u onim člancima u kojima se definiraju ugovorni odnosi između autora i kupaca autorskih djela. Trebalo bi ih izrijekom uvrstiti u zakon, a taj bi se dio mogao riješiti eventualnim člancima zakona o koautorstvu slobodnjaka i medijske kuće.

DZNAP autorima u medijima smatra novinare, fotoreportere i snimatelje, bez obzira jesu li u stalnom radnom odnosu u mediju ili su u statusu slobodnih novinara.

No, nisu ugrožena samo materijalna, nego i moralna prava; predloženim se rješenjem poslodavcu, kao nositelju prava, omogućava da bez dopuštenja primarnog autora mijenja, dopunjava, dovršava ili sastavlja autorsko djelo i distribuira ga pod svojim imenom, čime se zadire u osnovno pravo na priznanje autorstva – pravo autora da bude potpisan, poznat javnosti, kao i pravo da se njegovo djelo ne skrnavi.

Kad je posrijedi „obeštećenje“ autora u ostvarivanju materijalnih prava koja prenose na nakladnike, izraz „primjerena i razmjerna” naknada nije dovoljno precizan, posebno u kontekstu izraza “bitan doprinos” u slučajevima kad su doprinijeli nesrazmjerno više u odnosu na paušal/plaću: potrebno je poslodavce zakonski obvezati na kvantificiranje naknade ili im propisati obvezu izrade pravilnika koji bi definirao “primjerenu i razmjernu” naknadu za “bitan doprinos”. Pritom bi u izradi pravilnika trebalo konzultirati Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, Sindikat novinara Hrvatske i Hrvatsko novinarsko društvo te Vijeće stručnjaka. Također, institucija Vijeća stručnjaka trebala bi biti stručna i neovisna, a ne ovisna o imenovanju resornog ministra. U definiranju njezina sastava trebalo bi konzultirati i medijske strukovne organizacije (DZNAP, HND, SNH) i predstavnike izdavača.

Još u javnoj raspravi predložili smo da se u Zakon unese odredba o transparentnosti podataka o suradnji medijskih kuća i internetskih platformi te da se te informacije dijele s autorima, odnosno njihovim strukovnim i sindikalnim organizacijama, u razumnim vremenskim razdobljima.

Svakako internetske platforme (news agregatori i ostali koji objavljuju tuđi sadržaj) trebaju dati na uvid strukovnim organizacijama proizvođača vijesti (medijskim izdavačima) i uvide u algoritme izbora sadržaja i redoslijeda objavljivanja sadržaja, posebno kad su posrijedi internetske tražilice.

Nadalje, kroz zakon bi trebalo definirati i pristup bazama podataka. Baza novinskih autorskih djela, ma tko ju izradio i u kojem softveru je napisao, ne može biti dostupna za distribuciju bez naknade autorima, u svim onim slučajevima u kojima se te informacije nude pod komercijalnim uvjetima.

Zapravo, nezadovoljni smo već i prvim člankom zakona u kojem se novinari ne definiraju izrijekom kao skupina autora čija se autorska prava trebaju štititi, a naveden je niz drugih profesija.

U dijelu gdje se osnovne postavke Direktive implementiraju po “copy-paste” modelu, koji bi trebao omogućiti eksploataciju od prijenosa sadržaja na monopolističkim internetskim platformama, nemamo zamjerki. Barem ne onih na koje bismo mogli utjecati jer je Direktiva donesena – o njoj više nema rasprave.

Predlagatelji zakona u Hrvatskoj već su po samom donošenju Direktive jako požurili da budu među pionirima njezine implementacije u EU i cijeli proces maksimalno ubrzaju. Ne mislim da su s prijedlogom novog ZAPSP-a podbacili zbog brzine. Posrijedi su krucijalne odredbe koje se ne “fušaju” omaškom, nego intencijom. Ima još dovoljno vremena da se zakon doradi i preradi kako bi mu intencija uistinu postala – zaštita autorstva. Jer, u ovom prijedlogu – to nije slučaj.


 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.