Newsletter - arhiva

Prenošenje informacija iz drugih medija novinare ne oslobađa odgovornosti

Točnost podataka iznesenih u člancima prije objave treba dobro provjeriti.

Iza odvjetnice Vesne Alaburić brojni su slučajevi u kojima je branila prava novinara na slobodnu riječ. Odlična je poznavateljica hrvatske medijske scene i izazova s kojima se mediji suočavaju. U kratkom razgovoru za naš mjesečni bilten,  zamolili smo Vesnu Alaburić da nam prokomentira stanje medija u Hrvatskoj danas, kao i sve zahtjevniju problematiku zaštite autorskih prava.

Kako ocjenjujete stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj danas? Kako se u to uklapa zaštita autorskih prava?

Pojam medijskih sloboda toliko je kompleksan da ne mogu odgovoriti jednom ocjenom. No, ako se zadržimo na temi prava i pravnih jamstava slobode govora, stanje u našoj zemlji je vrlo dobro. I autorska prava su zakonom vrlo zaštićena, postoje brojna sredstva pravne zaštite autorskih prava, a sudovi su svojim presudama poučili medijske djelatnike da je neovlašteno korištenje tuđih autorskih djela nedopušteno i kažnjivo.

Budući da pratite rad hrvatskih medija, kakvo je Vaše mišljenje o tome pridržavaju li se novinari standarda struke? Na što bi trebali posebno paziti u radu, posebno ako rade istraživačke teme, ali i ako samo prenose ono što su objavili drugi?

Novinari s kojima surađujem u pravilu poštuju etičke standarde i svjesni su da je odgovorno, profesionalno, etičko postupanje najbolja obrana u nekom sudskom postupku. Novinar koji je postupao prema pravilima struke treba uspjeti u svakom sudskom sporu – čak i ako informacije nisu u potpunosti točne ili ako je komentar uvredljiv. Pritom je iznimno važno da se radi o temama od javnog interesa, da novinarski prilog pridonosi razjašnjenju neke teme od općeg interesa i da je novinar na odgovarajući način provjerio točnost podataka koje iznosi ili na kojima temelji svoj komentar. Prenošenje informacija iz drugih medija nije okolnost koja nakladnike ili novinare oslobađa odgovornosti za informaciju koju prenose. Drugi medij smatra se izvorom, a informaciju iz tog izvora treba obraditi radi objave, kao i informacije iz drugih izvora.

Je li hrvatsko zakonodavstvo previše restriktivno prema novinarima? Mislim tu i na mogućnost da netko novinara tuži i za točnu informaciju koju je objavio, kao i na sve učestaliju praksu da se za isti tekst istodobno tuže i nakladnik i novinar?

Ni u jednoj zemlji nije moguće bilo kome zabraniti da tuži nakladnike ili novinare zbog bilo koje informacije, pa i one istinite. Bitno je, međutim, da zakoni i sudska praksa jamče da će nakladnici i novinari uspjeti u sporu, ako su postupali odgovorno i profesionalno. Zato nije problem ako netko tuži novinara zbog istinite informacije, ali bio bi veliki problem da novinar izgubi spor ako je informacija istinita. Treba, međutim, uvijek imati na umu da postoje situacije kad nije dopušteno objaviti ni istinitu informaciju. To su informacije o nečijem osobnom ili obiteljskom životu, koje ni na koji način nisu povezane s nečijom javnom djelatnošću ili javnim životom, odnosno nekom temom od javnog interesa. Tada pravo na privatnost uživa veću zaštitu i ima prednost u odnosu na slobodu govora. Hrvatska nije iznimka u pogledu mogućnosti da se zbog istog priloga pokrene sudski spor protiv nakladnika i autora radi naknade štete. Takva mogućnost postoji i u drugim zemljama.

Kakva su, po vašem mišljenju, očekivanja “druge strane” u novinarskom poslu, odnosno sugovornika i predmeta medijskih priča? Opći je dojam da u nas previše lako posežu za tužbama protiv novinara, a da prethodno nisu iskoristili druge instrumente koji im stoje na raspolaganju?

Mi smo svakako među svjetskim rekorderima u broju tužbi protiv nakladnika i novinara (Trenutno se u našoj zemlji vodi više od 1160 parnica protiv novinara, op.ur.). Smatram da su tome najviše pridonijele dvije okolnosti. Naša javnost, uključujući i novinare, smatra kako ne-demantiranje i ne-pokretanje sudskih sporova zapravo predstavlja priznanje istinitosti medijskog priloga. Zato naši političari i druge javne osobe, povrijeđene nekim medijskim prilogom, uvijek i odmah najavljuju tužbe i iskazuju spremnost na sudu dokazivati kako nešto nije istina. Druga je okolnost dosadašnja praksa dosuđivanja odšteta po kojoj su tužitelji na sudu samo morali govoriti o svojim “duševnim bolima”, a ponekad čak ni to. Dosuđene naknade nisu bile nimalo simbolične pa su medijski sporovi za pojedince postali dobar izvor dodatnih prihoda. Na sreću, Ustavni sud je u nedavnim odlukama u medijskim predmetima naglasio standarde zaštite slobode govora koje je Europski sud za ljudska prava inaugurirao još prije nekoliko desetljeća i vjerujem da će to snažno utjecati na postupanje redovnih sudova i potpuniju zaštitu slobode govora.

Kako ocjenjujete zaštitu autorskih prava u Hrvatskoj? Što nas na tom planu još očekuje, posebno u praksi? I u novinarskim je krugovima, naime, rašireno mišljenje da je preuzimanje i prepisivanje tuđeg rada, „kopipejstanje“, uzelo previše maha?

Naš Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima propisuje da se autorskim djelom ne smatraju dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija. Međutim, novinarski prilog u kojem je sadržana takva novost, odnosno vijest, svakako jest autorsko djelo, pa neovlašteno prenošenje sadržaja tog autorskog djela u drugom mediju svakako predstavlja povredu autorskog prava. Mislim pritom primarno na portale i online medije. Koliko je meni poznato, nakladnici su još prije desetak godina dogovorili pravila postupanja pa se obvezno navodi medij iz kojeg se informacija prenosi, kao i poveznica (link) na izvorni prilog. Ako nakladnici i autori dogovore određena pravila prenošenja informacija, ne radi se o neovlaštenom prenošenju. Ali, svako prenošenje informacija iz drugih medija mimo dogovorenih pravila, posebice ako se prilog drugog medija prepričava kao vlastiti, jest krađa i povreda autorskih prava.

___