Uz dozvolu autorice, u cijelosti prenosimo zanimljiv članak odvjetnice Natalije Labavić, prethodno objavljen u časopisu Odvjetnik, izdanje 3/2026.
1. Uvod
U posljednjih nekoliko godina razvoj naprednih sustava umjetne inteligencije, osobito generativne umjetne inteligencije ili umjetne inteligencije opće namjene, doveo je do pojave niza pravnih pitanja koja zadiru u područje autorskog prava.
Temeljno je obilježje ovih sustava umjetne inteligencije obrada iznimno velikih količina sadržaja sa svrhom davanja što boljih rezultata, unutar kojih se u pravilu nalaze i autorska djela koja uživaju punu pravnu zaštitu.
U takvim okolnostima središnje se pitanje svodi na utvrđivanje pravne osnove na temelju koje se autorska djela smiju koristiti u postupcima treniranja modela umjetne inteligencije.
Europski regulatorni okvir, oblikovan ponajprije Direktivom o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu, koja je implementirana i u naš Zakon o autorskom pravu i drugim srodnim pravima, nastoji uspostaviti ravnotežu između potreba tehnološkog razvoja i zaštite nositelja autorskih prava, napose uređenjem instituta rudarenja teksta i podataka (engl. text and data mining, dalje: TDM).
Unatoč tome, brojna ključna pitanja ostaju otvorena: koji oblik korištenja autorskog djela predstavlja postupak treniranja umjetne inteligencije, mogućnost i učinkoviti dosezi autorova isključenja TDM iznimke, kao i posljedice korištenja zaštićenih sadržaja u generiranim rezultatima.
Komplementarno tome, Akt o umjetnoj inteligenciji uvodi nove obveze transparentnosti koje, iako nisu dio sustava autorskopravne zaštite, imaju neposredan utjecaj na zakonitost prikupljanja i obrade sadržaja pri razvoju modela opće namjene.
Daljnji izazov za autorskopravni sustav proizlazi iz sve intenzivnije uporabe umjetne inteligencije u samom kreativnom procesu. Alati temeljeni na umjetnoj inteligenciji danas se koriste ne samo kao pomoćna sredstva već i kao aktivni sudionici u generiranju sadržaja. U tom kontekstu postavlja se ključno pitanje u kojoj mjeri korištenje umjetne inteligencije utječe na postojanje autorskog djela, osobito s obzirom na zahtjev originalnosti i individualnosti.
Naime, autor može biti isključivo fizička osoba.
Međutim, kada umjetna inteligencija generira sadržaj na temelju unesenih parametara ili uputa korisnika, postavlja se pitanje prelazi li ljudska uloga granicu pukog tehničkog upravljanja alatom ili i dalje predstavlja stvarni kreativni doprinos.
Sve veća dostupnost i sofisticiranost takvih sustava dodatno otežava ovu distinkciju, jer razina ljudske intervencije može značajno varirati – od minimalnih uputa do složenih procesa oblikovanja rezultata.
S obzirom na to da se tehnološki razvoj odvija znatno brže od normativnog, pravna struka suočava se s izazovom tumačenja postojećih propisa u kontekstu tehničkih postupaka koji do sada nisu bili predmet zakonodavne pozornosti u mjeri u kojoj su danas.
Cilj je ovoga članka pružiti pregled relevantnoga europskog i nacionalnog pravnog okvira te razmotriti ključne pravne nedoumice povezane s korištenjem autorskih djela u sustavima umjetne inteligencije, kao i s autorstvom nad rezultatom do kojega je došlo uz pomoć korištenja umjetne inteligencije.
2. Autorsko pravo i prava nositelja autorskog djela
Autorsko pravo predstavlja skup subjektivnih prava koja pripadaju autoru izvorno stvorenoga intelektualnog djela, pri čemu se u središtu njegove zaštite nalazi upravo veza između autora i njegove kreativne tvorevine.
Autor djela je fizička osoba koja je autorsko djelo stvorila, što odražava tradicionalno shvaćanje autorstva kao izraza osobnoga i individualnoga stvaralačkog doprinosa. Prema temeljnim načelima autorskog prava, zaštita proizlazi iz samog čina, bez potrebe za ispunjenjem bilo kakvih formalnosti, točnije registracije, što se zahtijeva kod drugih prava intelektualnog vlasništva.
Autorsko djelo obuhvaća originalnu intelektualnu tvorevinu iz književnog, umjetničkog ili znanstvenog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja te neovisno o njegovoj estetskoj ili gospodarskoj vrijednosti.
Primjeri takvih djela uključuju književna djela, glazbene skladbe, likovna ostvarenja, računalne programe ili fotografske radove, pod uvjetom da odražavaju autorov osobni kreativni doprinos.
Upravo zahtjev originalnosti, shvaćen kao odraz autorove osobnosti i slobodnih kreativnih izbora, čini temeljni kriterij razlikovanja zaštićenih autorskih djela od onih koja to nisu.
Autorsko pravo u našem pravnom sustavu sadržava moralna prava i imovinska prava autora.
2.1. Moralna prava autora
Moralna prava autora obuhvaćaju ona prava koja čuvaju autorov osobni odnos prema djelu: pravo na priznanje autorstva, pravo na poštivanje cjelovitosti djela te na čast i ugled autora, pravo na objavu djela i pravo na njegovo povlačenje tj. pravo opoziva.
Riječ je o pravima koja su neotuđiva i traju neovisno o gospodarskom iskorištavanju djela.
U kontekstu sve šire primjene umjetne inteligencije, moralna prava dobivaju posebnu važnost, osobito kada se autorska djela koriste kao podloga za treniranje modela ili kada generirani sadržaji oponašaju stil ili elemente izvornog djela.
Nadalje, postavlja se pitanje kome pripadaju moralna prava ako je djelo kreirano uz pomoć umjetne inteligencije.
2.2. Imovinska prava
Imovinska prava omogućuju autoru gospodarsko iskorištavanje djela i njihova je suština pravo kontrole nad korištenjem djela.
Zakon kaže da “autor ima isključivo pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja te svakoga drugoga iz toga isključiti, ako Zakonom nije drukčije određeno”.
Imovinska prava uključuju osobito: pravo umnožavanja (reprodukcije), pravo distribuiranja (stavljanja u promet), pravo priopćavanja javnosti te pravo prerade.
Ova su prava ključna u kontekstu umjetne inteligencije jer postupci treniranja modela nužno uključuju umnožavanje i analizu velikog broja autorskih djela, što predstavlja radnje koje u pravilu pripadaju sferi isključivih prava autora.
3. Iznimke i ograničenja autorskog prava relevantna za umjetnu inteligenciju
Iako autor uživa isključiva prava, autorskopravna zaštita nije apsolutna.
Zakon dopušta određene iznimke i ograničenja kada postoji javni interes ili posebna svrha korištenja djela. Te iznimke nazivaju se u našem pravnom sustavu sadržajna ograničenja autorskog i srodnih prava.
Sadržajna ograničenja autorskog prava predstavljaju zakonom propisane situacije u kojima se autorsko djelo smije koristiti bez prethodnog odobrenja autora, a u određenim slučajevima i bez obveze plaćanja naknade.
Njihova je svrha uspostaviti ravnotežu između isključivih prava autora i legitimnih interesa društva, znanosti, obrazovanja, kulturnih institucija i tehnološkog razvoja.
Riječ je o iznimkama od općeg pravila autorove isključive kontrole nad korištenjem djela koje se uvijek tumače restriktivno i primjenjuju u skladu s tzv. three-step testom iz InfoSoc direktive, koji propisuje da se svako ograničenje ili iznimka autorskog prava može primijeniti samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta:
(1) odnosi se na poseban, jasno određen slučaj,
(2) ne proturječi redovitom iskorištavanju djela te
(3) ne uzrokuje neopravdanu štetu legitimnim interesima nositelja prava.
Neka od sadržajnih ograničenja autorskog prava jesu sljedeća: umnožavanje autorskog djela za privatno korištenje; umnožavanje u svrhu očuvanja kulturne baštine; korištenje u korist osoba s invaliditetom; korištenje u nastavi; u sudskim, upravnim i službenim postupcima; u svrhu informiranja javnosti; radi parodije i karikature; radi javne sigurnosti itd.
U području umjetne inteligencije najvažnije su iznimke koje se odnose na rudarenje teksta i podataka (TDM), uvedene DSM direktivom i prenesene u nacionalne zakonodavne sustave država članica, uključujući sustav Republike Hrvatske kada je 2021. stupio na snagu novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravim.
Iznimka koja se odnosi na TDM počela se sustavno razmatrati na razini Europske unije 2015. godine, kada je tadašnji predsjednik Jean-Claude Juncker u okviru Strategije digitalnog jedinstvenog tržišta istaknuo potrebu modernizacije autorskog prava i njegove prilagodbe digitalnom okruženju.
U tom je kontekstu naglašeno da fragmentiranost nacionalnih pravnih rješenja i ograničeni opseg postojećih iznimaka predstavljaju prepreku razvoju inovacija, osobito u području analize velikih količina podataka i razvoja umjetne inteligencije.
Odbori Europskog parlamenta dodatno su razradili ovu inicijativu, ističući važnost pravne sigurnosti za istraživačke institucije i poduzetnike koji koriste automatizirane metode obrade podataka, a uzimajući u obzir i razvoj umjetne inteligencije.
Kao rezultat tih nastojanja, Europska unija donijela je DSM direktivu. Tom su direktivom uvedene posebne iznimke za rudarenje teksta i podataka (članci 3. i 4.), s ciljem omogućavanja zakonite analize zaštićenih sadržaja uz istodobno očuvanje prava nositelja autorskog prava, čime se nastojala postići ravnoteža između poticanja tehnološkog razvoja i zaštite kreativnih industrija.
Rudarenje teksta i podataka (engl. text and data mining, TDM) detaljnije je definirano dalje u tekstu.
3.1. TDM iznimka za istraživačke organizacije (čl. 3. DSM direktive i čl. 187. ZAPSP-a)
Ova iznimka omogućuje istraživačkim organizacijama i ustanovama za očuvanje kulturne baštine da, u svrhu znanstvenog istraživanja, reproduciraju i obrađuju autorska djela potrebna za TDM postupke. Autor ne može isključiti njezinu primjenu, a korištenje je dopušteno bez naknade. Radi se o strogo svrhovitoj i ograničenoj iznimci koja ne obuhvaća komercijalne subjekte.
3.2. Opća TDM iznimka za sve korisnike (čl. 4. DSM direktive i čl. 188. ZAPSP-a)
Za razliku od iznimke iz članka 187. ZAPSP-a, koja je ograničena na znan-stveno istraživanje i primjenjuje se isključivo na znanstvene organizacije i institucije kulturne baštine, članak 188. ZAPSP-a uređuje rudarenje teksta i podataka u druge svrhe. Time se u hrvatsko pravo prenosi opća TDM iznimka iz članka 4. DSM direktive.
Ova iznimka nije vezana uz unaprijed određene kategorije korisnika, već se može primjenjivati na sve subjekte, uključujući komercijalne, zbog čega ima osobitu važnost u kontekstu razvoja i treniranja sustava umjetne inteligencije.
Sukladno članku 188. stavku 1. ZAPSP-a, dopušteno je bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade umnožavanje i analiza autorskih djela i predmeta srodnih prava u svrhu rudarenja teksta i podataka. Međutim, primjena ove iznimke uvjetovana je ispunjenjem dviju temeljnih pretpostavki.
Prvo, iznimka se odnosi isključivo na autorska djela i predmete srodnih prava kojima se zakonito pristupa (čl. 188. st. 3. ZAPSP-a). Time se isključuje mogućnost oslanjanja na iznimku u slučaju nezakonito pribavljenih ili dostupnih sadržaja.
Drugo, primjena iznimke ovisi o tome je li nositelj prava izričito pridržao pravo korištenja djela za potrebe rudarenja teksta i podataka (tzv. opt-out). Ako je takav pridržaj valjano izražen, iznimka se ne može primijeniti te je za korištenje djela potrebna odgovarajuća licencija.
Zakon detaljno uređuje načine na koje se opt-out može valjano izraziti. Sukladno članku 188. stavku 4. ZAPSP-a, to uključuje strojno čitljive metapodatke, opće uvjete korištenja, ugovorne odredbe ili jednostrane izjave nositelja prava.
Međutim, za sadržaje koji su učinjeni dostupnima javnosti na internetu, zakon uvodi stroži standard: pridržaj prava smatra se primjerenim isključivo ako je izražen u strojno čitljivom obliku, primjerice pomoću metapodataka ili u općim uvjetima korištenja mrežne stranice ili digitalne usluge (čl. 188. st. 5. ZAPSP-a).
Time se nastoji osigurati da zabrana korištenja djela za TDM bude tehnički prepoznatljiva i dostupna automatiziranim sustavima koji obrađuju velike količine podataka.
Dodatno, zakon ograničava trajanje pohrane kopija nastalih u postupku rudarenja teksta i podataka, dopuštajući njihovo zadržavanje samo onoliko dugo koliko je nužno za ostvarenje svrhe analize (čl. 188. st. 2. ZAPSP-a).
U praktičnom smislu, ova iznimka predstavlja ključni pravni temelj za razvoj i treniranje modela umjetne inteligencije, ali istodobno otvara niz pravnih pitanja, osobito u vezi s učinkovitosti opt-out mehanizma i njegove primjene u okruženju masovne automatizirane obrade podataka.
3.3. Primjena TDM iznimki na treniranje umjetne inteligencije – otvorena pravna pitanja
U praksi se iznimke za rudarenje teksta i podataka najčešće koriste kao pravna osnova za treniranje generativnih modela umjetne inteligencije. Međutim, njihova primjena u tom kontekstu otvara niz pravnih dvojbi, osobito u pogledu kompatibilnosti suvremenih tehnika prikupljanja i obrade podataka s uvjetima propisanim zakonom.
Iako je TDM normativno koncipiran kao analitička tehnika usmjerena na izdvajanje informacija, uzoraka i korelacija iz zakonito dostupnih sadržaja, važeći pravni okvir istodobno dopušta određene radnje umnožavanja i obrade djela nužne za ostvarenje te svrhe. Takve radnje vremenski su ograničene i vezane uz konkretnu analitičku svrhu, nakon čega se nastali podatci moraju ukloniti.
Sama definicija radnje umnožavanja u hrvatskom ZAPSP-u koncipirana je iznimno široko. Prema čl. 33. ZAPSP-a, pravo umnožavanja je isključivo pravo izrade autorskog djela u jednom ili više primjeraka, u cijelosti ili u dijelovima, izravno ili neizravno, privremeno ili trajno, bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, uključujući i njegovo fiksiranje na odgovarajuću podlogu.
Takvo široko shvaćanje potvrđeno je i u praksi Suda Europske unije, osobito u predmetu Infopaq International A/S v Danske Dagblades Forening12, gdje je Sud nedvojbeno utvrdio da već i djelomično, prolazno i tehnički automatsko kopiranje (primjerice, samo 11 riječi teksta) predstavlja radnju umnožavanja u smislu autorskog prava.
Slijedom toga, u digitalnom okruženju gotovo svaki tehnički proces koji uključuje privremene kopije djela potpada pod autorovo isključivo pravo umnožavanja, osim ako je primjenjiva zakonska iznimka.
Iz navedenog proizlazi da se u praksi iznimka za rudarenje teksta i podataka koristi kao ključna pravna osnova na koju se razvojni subjekti umjetne inteligencije pozivaju pri korištenju autorskih djela u fazi treniranja modela. Međutim, postavlja se pitanje obuhvaća li postojeći normativni okvir doista sve oblike takvog korištenja
Analiza Europskog parlamenta iz 2025. upućuje na to da trenutačni normativni okvir Europske unije, osobito iznimke i ograničenja autorskog prava za rudarenje teksta i podataka (TDM) uvedene DSM direktivom, nije prilagođen tehnološkim procesima generativne umjetne inteligencije te ne osigurava dostatnu pravnu sigurnost ni nositeljima autorskog prava ni korisnicima djela.
Iako navedene iznimke predstavljaju važan korak u prilagodbi autorskog prava digitalnom okruženju, njihova primjena na treniranje generativnih modela ostaje dvojbena s obzirom na svrhu i opseg dopuštenog korištenja djela.
Naime, za razliku od rudarenja teksta i podataka koje se temelji na automatiziranoj analizi zakonito dostupnih djela radi izdvajanja činjenica i obrazaca, generativni sustavi umjetne inteligencije koriste djela na način koji uključuje njihovo umnožavanje te daljnju obradu izražajnih elemenata.
Time se zadire u isključivo pravo autora na umnožavanje djela. U tom smislu sve je izraženije stajalište da takve radnje ne predstavljaju dopušteno iskorištavanje u okviru iznimki za TDM, osobito kada rezultiraju trajnim pohranjivanjem sadržaja i mogućnošću njegove reprodukcije u izlaznim rezultatima sustava.
Dakle, iznimka TDM ne može se izjednačiti s procesom generativne umjetne inteligencije.
Navedene dileme potvrđuje i praksa nacionalnih sudova. Tako je, primjerice, Landgericht München I (Njemačka) u odluci iz studenoga 2025., GEMA v OpenAI (42 O 14139/24), odlučujući u sporu između nositelja prava na tekstove pjesama i operatora sustava umjetne inteligencije, zauzeo stajalište da se u konkretnom slučaju ne radi o privremenim radnjama umnožavanja nužnim za analizu u okviru rudarenja teksta i podataka, već o situaciji u kojoj je model treniran na zaštićenim tekstovima na način da ih može reproducirati gotovo doslovno na temelju korisničkog upita te priopćavati autorsko djelo javnosti.
Sud je pritom naglasio da takva sposobnost upućuje na trajno pohranjivanje i “memoriranje” sadržaja unutar modela, što prelazi granice tehnički nužnih i prolaznih kopija dopuštenih TDM iznimkom, slijedom čega primjena navedene iznimke u tom slučaju nije bila dopuštena. Presuda još nije pravomoćna.
Na razini Europske unije još uvijek ne postoji sudska praksa koja bi izravno razjasnila primjenu iznimki za rudarenje teksta i podataka u kontekstu treniranja sustava umjetne inteligencije.
Međutim, određena povezana pitanja već su otvorena u postupcima pred Sudom Europske unije, poput predmeta Like Company v Google, u kojima se razmatra zakonitost automatiziranog prikupljanja i korištenja zaštićenih sadržaja u digitalnom okruženju bez odobrenja nositelja prava.
Slijedom navedenog, sve je izraženiji stav da treniranje generativnih sustava umjetne inteligencije izlazi izvan dosega postojećih zakonskih ograničenja autorskog prava. Posljedično, nameće se potreba za razvojem preciznijih normativnih rješenja koja bi uzela u obzir specifičnosti korištenja djela u kontekstu umjetne inteligencije, uključujući i mogućnost uvođenja posebnih zakonskih modela uz osiguranje primjerene naknade autorima.
4. Može li djelo u stvaranju kojeg je sudjelovala umjetna inteligencija biti kvalificirano kao autorsko djelo?
Drugo ključno pitanje odnosi se na to mogu li djela nastala uz pomoć umjetne inteligencije uopće biti priznata kao autorska djela u smislu važećeg prava.
Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, autorsko djelo mora biti originalna intelektualna tvorevina koja ima individualni karakter, pri čemu se sadržaj tih pojmova tumači u skladu s pravom Europske unije.
Sud Europske unije razvio je standard prema kojemu je autorsko djelo “vlastita intelektualna tvorevina autora”, što podrazumijeva postojanje slobodnih i kreativnih izbora kroz koje se očituje autorova osobnost.
U tom je smislu nezamjenjiva uloga ljudskog stvaralačkog doprinosa, dok se uporaba tehničkih sredstava ne isključuje sama po sebi.
Kako je istaknula nezavisna odvjetnica Verica Trstenjak u predmetu Painer C-145/10,17 autorskopravna zaštita odnosi se isključivo na ljudske tvorevine, pri čemu činjenica da autor koristi tehničko sredstvo, poput kamere, ne isključuje postojanje autorstva, pod uvjetom da je rezultat odraz njegovih kreativnih odluka.
Primijenjeno na generativnu umjetnu inteligenciju, ključno je pitanje prelazi li uloga korisnika razinu pukog tehničkog upravljanja alatom te uključuje li dovoljan stupanj slobodnih i kreativnih izbora koji bi opravdali priznanje autorstva.
U tom se kontekstu sve češće ističe da uporaba umjetne inteligencije u različitim fazama kreativnog procesa sama po sebi ne isključuje autorskopravnu zaštitu, pod uvjetom da ljudski doprinos i kontrola ostaju dovoljno intenzivni te da se umjetna inteligencija koristi kao alat koji pomaže, a ne zamjenjuje kreativno stvaralaštvo.
Međutim, u situacijama u kojima generirani sadržaj proizlazi isključivo iz autonomnog djelovanja sustava, bez značajnog ljudskog utjecaja na konačni rezultat, teško je govoriti o postojanju “vlastite intelektualne tvorevine autora” u smislu prava Europske unije.
U nedostatku relevantne sudske prakse na razini Europske unije, ocjena će i nadalje ovisiti o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, osobito o stupnju i naravi ljudske kreativne intervencije.
Iako pripada drugačijem pravnom sustavu, zanimljivo je upozoriti na praksu U.S. Copyright Office, koji je u pojedinim slučajevima priznao autorskopravnu zaštitu djelima nastalim uz pomoć umjetne inteligencije, naglašavajući da je odlučujući element upravo postojanje dovoljnog ljudskog kreativnog doprinosa, primjerice u selekciji i rasporedu generiranih elemenata.
Takav pristup upućuje na zaključak da ni u europskom pravu umjetna inteligencija kao alat sama po sebi ne isključuje autorstvo, već je ključno pitanje intenziteta i kvalitete ljudske kreativne intervencije.
5. Zaključak
Razvoj umjetne inteligencije, osobito generativnih modela, otvorio je niz temeljnih pitanja za sustav autorskog prava koja postojeći normativni okvir ne uspijeva u potpunosti adresirati.
Analiza iznimki za rudarenje teksta i podataka pokazuje da su one oblikovane s ciljem omogućavanja analitičke obrade podataka, dok se treniranje generativnih modela u praksi sve više udaljava od tog koncepta te uključuje radnje koje se približavaju području umnožavanja i prerade autorskih djela.
Slijedom toga, primjena TDM iznimki kao pravne osnove za treniranje umjetne inteligencije ostaje pravno dvojbena i nedovoljno jasno definirana.
Istodobno, pitanje autorstva nad sadržajima generiranima uz pomoć umjetne inteligencije dodatno potvrđuje ograničenja postojećeg pravnog okvira.
Standard “vlastite intelektualne tvorevine autora”, razvijen u praksi Suda Europske unije, i dalje pretpostavlja postojanje ljudskog kreativnog doprinosa, zbog čega sadržaji nastali isključivo autonomnim djelovanjem umjetne inteligencije ne mogu uživati autorskopravnu zaštitu.
S druge strane, kada umjetna inteligencija djeluje kao alat u rukama čovjeka, odlučujuće postaje pitanje stupnja i kvalitete ljudske kreativne intervencije, što upućuje na nužnost procjene u svakom pojedinom slučaju.
Ukupno gledano, postojeći sustav autorskog prava suočen je s izazovom prilagodbe tehnološkom razvoju koji nadilazi pretpostavke na kojima je izgrađen.
Umjesto ekstenzivnog tumačenja postojećih iznimki, čini se opravdanim razmotriti donošenje preciznijih i ciljanih normativnih rješenja koja bi jasno uredila korištenje autorskih djela u kontekstu umjetne inteligencije, uz istodobno očuvanje temeljnih načela autorskog prava i osiguranje primjerene zaštite autora.
Time bi se osigurala potrebna pravna sigurnost, ali i ravnoteža između poticanja inovacija i zaštite kreativnog stvaralaštva.
Foto: Kaitlyn Baker | Unsplash
